Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 31.08.2011.
Juan Manuel de Prada: "Tišina na rolama"
A sada nešto sasvim drugačije: zbirka priča mladog španjolskog autora Juana Manuela de Prade (1970.) pod naslovom „Tišina na rolama“ naslov je za književne sladokusce. Ova bizarna zbirka od dvanaest priča ujedinjena zajedničkim temama tjelesne ljubavi i smrti, svojevrsnim Erosom i Thanatosom koji prati ljudski rod od rođenja do skončanja. Ovog sam autora doživjela osobito prisnim zbog detalja iz njegove biografije koji kaže da je po struci pravnik.
Većini je priča također zajedničko okruženje književnog svijeta – poznati i manje poznati pisci, okupljeni oko ideje boemštine ili profesionalizma:
Naslovna priča, „Tišina na rolama“, govori o muškarcu koji jedine trenutke sreće doživljava rolajući se ranim jutrima, kojega zatječemo u susretu s davnom ljubavlju, čiji se izgled stubokom promijenio.
Osobito mi je imponiralo to što se autor u niti jednoj priči nije libio brutalno razotkriti licemjerje:
Valja napomenuti svima koji su se zainteresirali za čitanje ove zbirke, da je Juan Manuel de Prada prvenstveno izvrstan narator koji se uglavnom oslanja na tehniku pripovijedanja. Kod njega nećete naći duhovite (ili bilo kakve) dijaloge, nećete se moći uteći monolozima likova, već će vam priča biti servirana iz usta sveprisutnog pripovjedača, a na vama je da stvorite podtekst razmišljajući o sudbinama likova njegovih priča.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Missillusion, Tesa K, pri_Mladenu, gospon profesor
ponedjeljak, 29.08.2011.
Lorelei Mathias: "Lost for Words"
Ponekad vam treba perolaka literatura radi razonode i ispunjavanja dokolice. „Lost for Words“ je upravo takva knjiga, s dovoljno dimenzije da ipak ne bude plitka poput tanjurića za kolače.
Daisy je pomoćnica urednika u izdavačkoj kući i njezin je zadatak čitanje rukopisa koji stižu u tzv. „slush pile“: hrpu djela nepoznatih autora koji milom ili silom žele postati „the next big thing“. Nade da će takvo djelo zalutati u „slush pile“ svakim su danom sve manje, no izdavačka industrija puna je anegdota u kojima se dogodilo upravo takvo nešto.
U njezin ured kao privremeni radnik stiže izvjesni Elliot, zgodan momak s kojim se ona odmah sprijateljuje. Ipak, ne razmišlja o Elliotu „u tom smislu“ jer je emocionalno zauzeta vezom-nevezom s literarnim agentom Milesom. Jednog dana na poslu Daisy otkrije prvi dio romana koji je odmah zaintrigira. Javi se autoru i ponuka ga na pisanje daljnjeg tijeka radnje. Ali autor želi otkriti vrlo malo o sebi, izbjegava susrete i ne želi se sastati... sve dok roman ne bude dovršen.
Ono što me privuklo ovoj knjizi upravo je činjenica da se radi o svijetu knjige i izdavaštva (u svojim najblesavijim maštarijama ponekad sam se nadala da ću jednog dana raditi upravo u takvom svijetu; no za to bih vjerojatno trebala otići u Ameriku, jer mi se, barem izvana, čini da je naša izdavačka industrija ponešto drugačija, manje romantična i zatvorenija od svjetske), te činjenica da između ostalog govori o procesu pisanja knjige (čemu sam se ponekad također nadala u svojim najblesavijim maštarijama).
P. S. Ove knjige, koliko znam, nema u prijevodu, ja sam je čitala u izvorniku kupljenom kod Algoritma.
nedjelja, 28.08.2011.
Po blogu i internetu
Danas vam donosim nekoliko novo-starih linkova od kojih neki pripadaju blogosferi, a drugi generalnom internetu.
Kao prvo, vjerojatno ste već vidjeli kod Mhsvabice na blogu, u njemačkom gradu Karlsruheu postavljeni su javni ormari za knjige. Ovi stakleni ormari, kako izvještava Mhsvabica, ispunjeni su različitim naslovima, a prolaznici-potencijalni korisnici, ovlašteni su razgledati, posuđivati, uzeti (i ne vratiti), donijeti vlastite knjige koje žele podijeliti s drugima i slično. Čini mi se kao strašno jednostavna i zgodna ideja koja od čitavog svijeta pravi ugodni mali čitateljski klub, ali koja se uvelike oslanja na dobru volju nepoznatih ljudi. Mnogi komentatori na ovom postu, pa i ja, izrazili smo sumnju da bi takvo nešto opstalo i kod nas. U svakom slučaju, evo linka na taj post, koji je osim teksta i krasno fotografski ilustriran. A Mhsvabici dugujem i odgovore na pitanja iz njenog posta:
1. Kod nas ne postoji slična stvar, po mom osobnom saznanju; najbliže tome su knjižnice u koje se može besplatno učlaniti. I kiosci, koji se svakog dana sve više pretvaraju u priručne metalne knjižare. Ali dakako, u kioscima knjige nisu besplatne.
2. Kad bi se to pokrenulo, ja bih najviše glasala da to bude u hrvatskom gradu kojega njegovi građani vole, jer bi mi se srce paralo da prolazim pored takvog jednog ormara, a da su ga u gluho doba prethodne noći devastirali kakvi huligani ili vandali. Mislim da ne bih podnijela da vidim poderane knjige kako leže u blatu.
3. O da, voljela bih takav ormar s knjigama u svom gradu (odnosno u svim gradovima kojima se trenutno krećem)
4. Mislim da sam knjigama odana već čitav život i mislim da su mi već predstavljale gotovo sve u životu: izvor zabave, životnog suputnika, sredstvo edukacije, način da pobjegnem od vlastitog (tada možda nesređenog) života, način da si skratim vrijeme i unesem nekakvu drugačiju dinamiku u život...
BOOKS FOR FREE iliti BESPLATNA ULIČNA KNJIŽNICA
Nadalje, guglajući tako dok sam se za potrebe jednog komentara pokušala prisjetiti knjige Željke Giljanović pod naslovom „Banana split“ (nisam je čitala, ali je Mozaik knjiga u svojim katalozima uvijek hvali kao eminentan primjer hrvatskog chick-lita), naišla sam na jedan blog koji sam očito nekako mimoišla (ili sam pisala o njemu, ali ga nisam nikad dobro proučila). Radi se o blogu Knjiga za plažu koji je nastao na blogosferski pandan takvoj kolumni u Glasu Istre, autora Davora Šišovića, istaknutog kulturnog radnika na području Istre i diljem cijele Hrvatske, koji je poznat blogosferi i kao autor bloga Bookaleta. Autor preporučuje gotovo isključivo noviju domaću prozu (za razliku od mene koja eto, svaštarim) s laganim akcentom na spekulativnu fikciju te prozu o Istri. Poberite preporuke na linku dolje.
KNJIGA ZA PLAŽU
A sad dalje bespućima interneta: nedavno sam dobila link koji ste možebitno svi već vidjeli, no nije naodmet ponoviti zgođušne stvari, poput 30 najgorih uvreda autora autoru u povijesti književnosti. Svi ljudi imaju perverznu potrebu čitati o neugodnostima i skandalima slavnih, pa ni čitatelji nisu iznimka u tom smislu; a ni pisci nisu iznimke od drugih slavnih ličnosti kad treba primiti uvredu, a također je udijeliti. Danas se čini smiješno da bi se netko okomio na Jane Austen, Jamesa Joycea ili Trumana Capotea, ali njihovi suvremenici nisu imali toliko milosti prema njihovim djelima. Ili su samo nastojali biti duhoviti.
30 HARSHEST AUTHOR-ON-AUTHOR INSULTS IN HISTORY
Imam još nekoliko zanimljivih linkova, no o tome drugom prilikom, knjige me čekaju!
subota, 27.08.2011.
Rekli su o čitanju...
Morate mi oprostiti ako se ponekad ponavljam, nije mi namjera; ali ovaj blog je dostigao svoj petstoipeti post (nažalost, bez crte!) i ponekad više doista ne znam jesam li o nečemu pisala ili nisam. U svakom slučaju, godišnji je bio izvanredna prilika da proprčkam po svojoj pogolemoj papirnatoj arhivi koju sam nastojala svesti na ljudski podnošljivu mjeru. U bilješkama sam našla i papir koji kaže: „Rekli su o čitanju“ s izrekama koje sam o knjigama i čitanju pokupila negdje diljem svijeta. Ako niste znali, sad ćete znati, a ako ste znali, ovo je dobra prilika za podsjećanje.
„Kada čitam, šećem; ne mogu sjediti i misliti. Knjige misle za mene.“ (Charles Lamb)
„Tko će biti gospodar? Pisac ili čitatelj?“ (Diderot)
„Čitajte da biste živjeli.“ (Gustave Flaubert)
„Čitanje znači približavanje nečemu što se upravo oblikuje.“ (Italo Calvino)
„Potpuno analizirati ono što činimo kada čitamo bio bi gotovo vrhunac psihologovih postignuća, jer to bi značilo opisati mnoge od najzamršenijih radnji ljudskog mozga.“ (E. B. Huey)
„Čovjek čita da bi postavljao pitanja.“ (Franz Kafka)
„Neke knjige treba kušati, druge progutati, a samo neke žvakati i probaviti.“ (Francis Bacon)
„Čovjek mora biti izumitelj da bi dobro čitao.“ (Ralh Waldo Emerson)
„Nikada ne čitam knjige o kojima moram pisati, to vas učini tako pristranim.“ (Oscar Wilde)
„Od svih načina usvajanja knjiga, najcjenjenija metoda je kad ih pišete sami.“ (Walter Benjamin)
„Čitanje ima povijest.“ (Robert Darnton)
„Jer želju za čitanjem, kao i sve druge želje koje razdiru naše nesretne duše, moguće je analizirati.“ (Virginia Woolf)
„Ne možete se još jednom ukrcati u život, tu jednokratnu vožnju kočijom, kada je završena, ali ako imate knjigu u ruci, bez obzira koliko ona bila složena ili teška za razumijevanje, kada ste je dovršili, možete se, ako želite, vratiti na početak, čitati je ponovno, i tako shvatiti ono što je teško, a s tim, shvatiti i život.“ (Orhan Pamuk: „Bijeli zamak“)
„Sve dobre knjige pročitao sam na zahodu. Postoje odlomci u „Uliksu“ koji se mogu čitati samo na zahodu – ako želimo izvući puni ugođaj iz njihova sadržaja.“ (Henry Miller)
„Prave knjige trebale bi se roditi ne iz danjeg svjetla i prijateljskog razgovora, već iz tmine i tišine.“ (Marcel Proust)
„Postoje knjige u kojima su fusnote ili komentari načrčkani istom rukom čitatelja na rubu, zanimljiviji od teksta. Svijet je jedna od tih knjiga.“ (George Santayana)
četvrtak, 25.08.2011.
Lorna Landvik: "Opake kućanice uživaju u slatkišima"
Osim nakaznog naslova (koji je htio udovoljiti zahtjevima izvornika, koliko mi se čini), u ovoj mi se knjizi sve sviđa. Ovo je prvi roman Lorne Landvik objavljen na hrvatskom jeziku, ali nakon ove uspješnice, ja bih svakako još.
Ne radi se o knjizi kakvu bih ja obično čitala, moram priznati. Domenu „žene, majke i kućanice“ u literaturi obično prepuštam na čitanje svojoj majci, koja u njima osobito uživa. Međutim, meni je došla kao melem na bolnu ranu osobe koja mora raditi na karijeri, iako je u posljednje vrijeme totalno puca biološki sat i sve bi dala da ne mora ići raditi, već da može biti doma, spremati zimnicu, graditi dom i rađati djecu.
O čemu se tu radi? Pet susjeda kućanica u maloj ulici u predgrađu po imenu Freesia Court organiziraju se u čitateljski klub koji traje više od trideset godina. Njihovi muževi nazivaju ih Opakim kućanicama koje uživaju u slatkišima (Angry housewives eating bon bons), odakle dolazi i naslov. U trideset godina se događa praktički sve: razvodi, nasilje, djeca odrastaju i odlaze, a naše se kućanice u zajedništvu bore sa svime time. Faith i njezin muž Wade, pilot, odgojili su dvoje blizanaca Bonnie i Beaua; Audrey i njen (raspušteni) muž Paul odgojili su trojicu sinova: Bryana, Davea i Michaela; Merit i Eric imaju tri djevojčice, Melody, Jewel i Irene; Kari je posvojila Juliu, a Slip i njezin muž Jerry imaju Flannery, Joea i Gila. Nadam se da nisam nikoga ispustila, jer to je doista izrazita plejada i likova i događanja.
Kroz čitateljski klub ove kućanice rješavaju sve probleme, a zatječemo ih nakon trideset godina u bolesničkoj postelji jedne od njih. No ni između njih nije uvijek sve teklo glatko:
U to vrijeme još uvijek svi čitaju i sa svima se može raspravljati o knjigama – od vijetnamskog veterana do konobarice u rupi u kojoj se okupljaju Hell's Angelsi. No čitateljski klub ovdje zauzima sporedno mjesto (iako vrjedniji čitatelj može pokupiti ozbiljne i dobre preporuke onoga što valja čitati u američkoj suvremenoj književnosti; što je bilo dobro i što je bilo popularno u drugoj polovici prošlog stoljeća), mislim da je više stvar u općem dojmu topline i zajedništva koji mi se čini da polako počinje nestajati među ljudima, pa i kod nas. Cijelo pleme je potrebno da bi se odgojilo dijete, a djeca iz Freesia Courta doista su imala pleme žena koje su uskakale u odgoju i čuvanju, koje su nadahnjivale, imale strašan životni duh i izdržale sijaset problema kakav čovjek ne bi mogao neokrznut riješiti sam.
Jako mi se svidjelo; ne samo zato što se radi o knjigama i ne samo zato što se radi o ženama, već stoga što se radi o toploj, duhovitoj i životnoj priči o običnim ženama koje su ostavile trag na jedini način na koji je to moguće – u srcima i uspomenama djece, unuka i praunuka koje su odgojile i svima koji su ih okruživali.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: modesti blejz, marchelina, bugenvilija, dordora2, luki, zlica, semiramida, nebuloze moje i još mnogi drugi (preporučeno i momcima!)
utorak, 23.08.2011.
Rachel Pine: "Blizanci iz TriBeCe"
Unatoč šarenoj naslovnici, ovo nije chick-lit (ponavljam: OVO NIJE CHICK-LIT!). Ovo je „roman s ključem“. Naime, autorica, koja je radila na CNN-u, a potom prešla u Odnose s javnošću Miramaxa, te potom u njihov Odjel marketinga, piše o djevojci Karen Jacobs, koja je dala otkaz na CNN-u da bi radila u tzv. Glorious Pictures, filmskom studiju koji vode braća Tony i Phil Waxman (u stvarnosti, Miramax vode braća Bob i Harvey Weinstein). U tijeku romana tračaju se Woody Allen, Robert de Niro, Cameron Diaz i drugi (iako moram priznati, da s obzirom da nisam upućena u insajderske priče, uopće ne znam o kojim se likovima u ovoj knjizi radi).
Ja sam napravila grdnu grešku kad se prije čitanja nisam informirala o kakvoj se knjizi točno radi, nisam pročitala korice i nisam pogledala bilješku o piscu. Stoga sam je čitala kako bih čitala i bilo koji drugi roman (a morate priznati, iako život piše romane, romani koje piše isključivo život ispadaju... nekako asimetrični i nezgrapni), zbog čega sam zapravo ostala razočarana što ovaj „roman“ ne slijedi klasičnu strukturu romana „uvod-zaplet-vrhunac zapleta-rasplet-epilog“, već kao da se iz poglavlja u poglavlje autorica nastoji literarno osvetiti lošim poslodavcima (a lošega je bilo: od vikanja, vrijeđanja, do tihe mise, izmišljenih poslova, poniženja, rada od jutra do sutra, (ne)kolegijalne konkurencije, do prelaska u Odjel marketinga u kojem su je samo preveslali i otpustili), nabrajajući što su krivo ili loše učinili, zbog čega ih javnost treba osuđivati i slično. Zbog toga je središnja nit priče izrazito tanka, fabula je trpjela na račun tračanja, a zapravo ništa značajno ne saznajemo o autorici, odnosno glavnoj junakinji – koja je njezina motivacija da se odrekne posla na CNN-u da bi bila pomoćnica voditeljice odnosa s javnošću u filmskom studiju; u konačnici, što ju je to iskustvo naučilo? Sve su to pitanja koja su ostala neodgovorena. Muškarci koji se pojavljuju u njezinu životu tijekom čitanja knjige nestaju kao loose ends, pa čitatelj i na tom polju bude pomalo... nezadovoljen, da se prosto izrazim.
S mojim mišljenjem se slažu kritičari na Amazonu (bude mi lakše kad kod čitanja knjiga shvatim da ne otkrivam toplu vodu – zbog toga sam, uostalom, i pokrenula ovaj blog, radi grupne terapije), iako osobe koje su kupile knjigu putem Amazona u većini tvrde da su uživale u njoj i da je činjenica da knjiga ne slijedi tradicionalnu formu zapravo osvježavajuća. Kritičari uspoređuju ovu knjigu s „Vrag nosi Pradu“, s obzirom da im je zajedničko da razotkrivaju unutarnje tajne određene industrije i govore o slavnim ličnostima pod pseudonimom.
To samo podupire vječnu tezu da su ukusi različiti, te da svaka medalja ima dvije strane, pa sam stoga i svoj blogerski zadatak ograničila upravo na to da vas upoznam s glavnim premisama knjige, a na vama je da sami donesete odgovor na vječno pitanje: čitati ili ne čitati.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: marchelina, Elle Woods Gone Brunette, modesti blejz, luki...
KRATKA PREPORUKA:
„Blizanci iz TriBeCe“ je roman-prvijenac autorice Rachel Pine, a radi se o knjizi u kojoj se razotkrivaju unutarnje tajne poslovanja filmskog studija (u stvarnosti: Miramax) koju vode braća Waxman. Glavna junakinja Karen Jacobs zaposlena je na radnom mjestu pomoćnice voditeljice odnosa s javnošću, i pitanje je koliko može izdržati zaposlena u takvom paklu.
nedjelja, 21.08.2011.
Anna Katherine Green: "Slučaj Leavenworth"
Vraćamo se u klasike kriminalističkog žanra, čija je predstavnica koju nazivaju i „majkom detektivskih priča“ upravo autorica Anna Katherine Green. Kritičari smatraju da je njezin rad inspirirao Agathu Christie, a nakon ove prve knjige koja ju je lansirala u književnu orbitu, više od 25 godina uživala je status autorice bestselera, objavivši više od 40 djela. Drugovala je s Arthurom Conanom Doyleom i drugim piscima i kritičarima toga doba te je umrla u zavidnoj dobi od 88 godina u svom domu u Buffalu.
Govoreći o ovom romanu, valja reći da ima određenih anomalija koje su u kasnijem tijeku razvoja kriminalističkog žanra ispravljene. U središtu radnje je obitelj Leavenworth, čija je glava obitelji ubijena u svojoj knjižnici u zaključanoj kući. Njegove nećakinje Eleanore i Mary, uz tajnika gospodina Leavenwortha, jedine su osobe koje su imale pristup umorenome. Mi priču promatramo iz perspektive odvjetnika obitelji koji je pozvan nakon što se umorstvo dogodilo, dok ne vidimo onu drugu perspektivu policijskog detektiva koji radi na slučaju (iako i odvjetnik istražuje na svoju ruku, kao čitatelji nemamo sveobuhvatne informacije o tijeku istrage). Odvjetnikova perspektiva ponešto je zamućena emocionalnim zanosom koji generira u odnosu na jednu od nećakinja, te svim silama nastoji dokazati da ona nije počinila ubojstvo za koje ju se tereti, iako dokazi rade protiv nje. A tek kad nestane jedna od sluškinja koja je, smatra se, sve vidjela... Autorica stoga puno vremena troši nastojeći obaviti propisnu psihologizaciju lika iz čije perspektive piše, stoga upravo ti dijelovi predstavljaju materijal na kojem se gubi tempo i usporava radnja. Zbog toga nisam onoliko guštala u ovom krimiću onoliko koliko obično uživam u krimićima, no kažem – to su anomalije koje su u kasnijem razvoju žanra definitivno ispravljene (naime, već Agatha Christie vrlo malo vremena posvećuje opisima i psihologizaciji, opisujući samo ono što je apsolutno nužno u službi fabule, što čitatelju, koji što hitnije nastoji doznati tko je zapravo ubojica, dolazi kao melem na ranu).
„Slučaj Leavenworth“ valja pročitati jer se doista radi o početnoj fazi razvoja žanra, te je stoga neprocjenjiv temelj od kojega su krenula sva djela koja će i stoljeće kasnije zabavljati milijune čitatelja diljem svijeta.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Zlica, gospon profesor...
KRATKA PREPORUKA:
Ako vas zanima razvoj krimića kao žanra, ovo je knjiga za vas. Ako volite knjige koje nisu napisane u zadnjih pola stoljeća, ako volite opise, pripovijedanje i psihološke karakterizacije likova, dobro ćete se zabaviti čitajući ovu knjigu.
petak, 19.08.2011.
Tess Gerritsen: "Vrt kostiju"
Već sam vas nekoliko puta gnjavila svojom oduševljenošću autoricom Tess Gerritsen pa stoga dopustite da to učinim još jednom njezinim posljednjim objavljenim romanom kod nas pod naslovom „Vrt kostiju“. S obzirom da je to sedmi kod nas objavljeni slučaj njezinog dvojca u sastavu patologinja Maura Isles – detektivka Jane Rizzoli, očito je moralo doći do nekih promjena i osvježenja ekipe. U tom smislu, Jane Rizzoli se uopće ne pojavljuje, dok Maura Isles statira samo utoliko da objavi da truplo nije njezina briga jer je staro preko 150 godina, te cjelokupno istraživanje zločina prepušta vlasnici zemljišta na kojem je nađen leš žene, Juliji Hamill.
Radi se o svojevrsnoj „priči u priči“, prilično pametno građenoj, jer je vanjski okvir ovog romana prilično jednostavan: friško razvedena žena seli se u ruševnu viktorijansku kuću, gdje pronalazi tajanstveni leš. Od rođaka prijašnje vlasnice kuće saznaje da postoji nekoliko desetaka kutija dokumenata u kojima se krije tajna identiteta preminule žene. Usput upoznaje i zgodnog liječnika, susjeda i rođaka prijašnje vlasnice.
S druge strane, unutarnji „nadjev“ priče vraća nas na početak 19. stoljeća, u rodilište u kojem su žene masovno umirale od porodiljne groznice (to je bilo prije nego što je jedan stvarni lik u ovom romanu, Oliver Wendell Holmes, postavio tezu da bi liječnici trebali prati ruke između prčkanja po leševima na obdukcijama i prčkanja po utrobama rodilja). Na tlu bolnice pojavljuje se ubojica kojeg javnost odmah naziva Žeteocom s West Enda, jer ubija medicinske sestre i liječnike. Mladi student medicine, Norris Marshall, odmah biva uvučen u središte priče, zajedno sa sestrom jedne pacijentice, Irkinjom Rose Connolly. And the story begins...
Jako sam se lijepo zabavila čitajući sve u ovom nizu knjiga, uključujući i posljednju, pa sad ozbiljno razmišljam o gledanju kriminalističke serije „Rizzoli&Isles“ koja je sada u svojoj trećoj sezoni prikazivanja na stranim televizijama (kao i kod „Bones“, sumnjam da su glavne junakinje serije slične svojim književnim dvojnicama, ali moglo bi biti zabavno).
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: gospon profesor, Medo, Semiramida, euklid...
KRATKA PREPORUKA:
Sedmi kod nas objavljeni krimić Tess Gerritsen donosi priču iz medicinske i kriminalističke prošlosti Amerike, stoga preporučujem svima koji vole bizarne priče o razvoju medicine, dobar krimić ili kombinaciju ova dva faktora.
srijeda, 17.08.2011.
Alka Vuica: "Kritika muškog uma"
Ovu knjigu sam htjela pročitati dulje vrijeme (da, iako se radi o još jednoj „posvuduši“ kakve gura Red Carpet, i iako su njezini stavovi o muškom rodu vjerojatno vrlo dobro poznati svima koji žele i ne žele slušati o tome), pa sam se čak i iznenadila kad sam shvatila da se radi o izdanju iz 2002. godine; dakle, da je prošlo skoro 10 godina od objave. Radi se zapravo o ukoričenoj zbirci kolumni koje je Alka Vuica pisala za Gloriju od 1994. do 1996. godine. Sad kad imamo vremenski okvir, recimo nešto i o knjizi.
Radi se zapravo o sad već prilično uobičajenim i prihvaćenim tezama da su muškarci s Marsa, a žene s Venere (odnosno da muškarcima upravlja intelekt, a ženama emocije); da se muškarce u ovom podneblju učilo da ne smiju plakati, da moraju biti čvrsti, dok se žene učilo da moraju biti podložne i ograničiti svoje ambicije na kuhinju i kućanstvo. Ako pogledate vremenski okvir koji sam označila, bit će vam jasno da su takve teze bile itekako popularne u razdoblju sredine prošlog desetljeća, ali iskreno - ja danas želim čuti nešto novo, nešto divlje. U tom smislu ova knjiga predstavlja način da se na jednom mjestu nađe određeni period autoričina novinarskog rada, ali i ne puno više od toga.
Ono lijepo što imam reći o Alki Vuici jest da ona doista izrazito voli riječi (u bilješci o piscu ona je označena kao „pjevačica, kantautorica, pjesnikinja i novinarka“), i očarana je hrvatskim etnom (što ja nikako nisam, strašno me uzrujava sve od gange do tamburica), pa se to vidi i u njezinim tekstovima. Strašno voli rimovati, pa to ponekad ispadne i duhovito, iako ponekad bizarno djeluje unutar novinarskog teksta.
Kao osobito zgodan ističem tekst koji više govori o ženama nego o muškarcima, pod naslovom „Kuća lutaka“ te tekst koji ga slijedi pod naslovom „Muškarci i bolesna žena“, od kojih prvi kaže sljedeće: „Kao djevojčica shvatila sam da biti žena znači biti živčana i histerična.“ Naime, ti tekstovi govore o dvjema vrstama kućanica - „ženama žrtvama“ i „ženama život je bajka“. Prve su neprestano živčane i nervozne, jer teret tri ugla kuće leži na njihovim plećima, dok druge naizgled sve uspijevaju i sve stižu bez nervoze, uvijek njegovane, s nafinijim kolačima i najurednijim kućama, iako zapravo skrivaju probleme smatrajući to dijelom svoga „profesionalnog integriteta“. S obzirom da nisam više zapanjena razlikama između muškaraca i žena jer i nijanse tih razlika imam prilike vidjeti u vlastitom domu, dvadeset i četiri sata dnevno, mene je osobito pogodila ova opaska o ženama i načinu na koji poimaju život, jer sve se više vidim ženom žrtvom, kako je naziva Alka Vuica. A samoj sam se sebi zarekla da neću biti takva. Da nikad neću biti takva.
Blogeri kojima bi se svidjela ova knjiga: dordora2, Semiramida, Elle Woods Gone Brunette, Missillusion, Nachtfresser.
KRATKA PREPORUKA:
Preporučujem onima koji i inače vole istraživati sveprisutne razlike između žena i muškaraca i znaju sve o tome kako su muškarci s Marsa, a žene s Venere te onima koji su ljubitelji lika i djela Alke Vuice.
ponedjeljak, 15.08.2011.
Lev Grossman: "Mađioničari"
(ako dobro brojimo blog editor i ja, ovo mi je 500-ti post! Bravo-bravo!)
Znam da sam samovoljno uzela dulji godišnji odmor (od svega, pa i od ovog bloga), ali pričekajte dok čujete što imam novo za vas - nešto doista specijalno, knjigu koja će vas zagrijavati ne samo kroz ljetnu sezonu, ne samo kroz jesen koja nam predstoji, već bih vam ovu knjigu mirne duše mogla preporučiti i za čitanje tijekom čitave zime. Bestseler New York Timesa, čiji naslov i autora možete iznaći i u naslovu ovog posta, doista je nešto posebno, iako je sastavljen od dijelova koji su autorici ovog posta (a vjerujem, i brojnim drugim čitateljima na ovim geografskim širinama) itekako dobro poznati kroz prethodna čitateljska i općekulturna iskustva, što se poglavito odnosi na cjelokupni Tolkienov opus, knjige o Harryu Potteru i čitave Narnijske kronike C. S. Lewisa kojih se jako dobro sjećam iz djetinjstva.
(Ono što ću vam reći o ovoj knjizi može se činiti doslovce prepisanim iz kritike ove knjige NY Timesa, ali doista smo autor te kritike i ja došli do istih zaključaka).
Prvo, ne znam bi li naslov „Mađioničari“ bio doista prikladan prijevod izvornika koji glasi „The Magicians“, s obzirom da ovakav prijevod kod nas evocira konotacije koje se prvenstveno odnose na iluzioniste, dok „The Magicians“ označava osobe koje se bave magijom (a ne trikovima), pa bih ja radije da o ovoj knjizi razmišljate kao o „Čarobnjacima“ ili „Magovima“, radije nego o „Mađioničarima“.
Kao drugo, poslušajte kratko o radnji: u središtu je zbivanja tinejdžer imenom Quentin Coldwater koji je zajedno sa svojim prijateljima Juliom i Jamesom u procesu upisa na željeni koledž, recimo Princeton. Međutim, misteriozno se Quentin nađe na testiranju na Brakebills koledž koji obrazuje nove generacije mađioničara, odnosno čarobnjaka. U tom smislu Brakebills je sličan Hogwartsu u kojem se školovao Harry Potter, no ne sasvim (naime, u Brakebillsu nema sigurnosnih mreža; od magije, koja je inače jednako precizna i dosadna kao i druge znanstvene discipline, i u Brakebillsu se može smrtno stradati). Međutim, i tijekom školovanja u toj školi sve o čemu Quentin sanja jest da se nađe, ukoliko postoji, u čudesnoj zemlji Filoriji u koju se, prema serijalu dječjih knjiga autora Christiana Plovera iz 1930-ih, ulazi kroz zidni sat, i da više nikad ne izađe iz nje, jer mu se čini idilična. U školi upoznaje Alisu, u koju se zaljubljuje, upoznaje Josha, Eliota, Janet i Kunu, koji postaju njegovi suputnici u putovanju koje je jednako životno koliko i magično (između zemlje Filorije i zemlje Narnije postoje nevjerojatne sličnosti; umjesto Snježne kraljice, tu je Urarica, umjesto lava Aslana, postoje dva ovna, Umber i Ember i druge sitnice. U svakom slučaju, i Filorija čeka da četvero ljudske djece popune četiri kraljevska mjesta koja su namijenjena samo ljudima, a nikako stanovnicima Filorije).
Kao treće, moram priznati da je seting prilično sličan ranije navedenim djelima (a mogu tu dodati i košmarnu atmosferu „Alise u zemlji čudesa“), i to vrlo izvjesno namjerno sličan (Lev Grossman je po struci književni komparatist, pa sumnjam da su mu se ovakve sličnosti potkrale slučajno), no bit je zapravo u drugom dijelu knjige koji nastoji puno uvjerljivije odgovoriti na pitanja o tome kako bismo se mi osjećali da nam se dogodi da se nađemo u zemlji iza ormara (ili zidnog sata) – bismo li se odmah okušali u gađanju lukom i strijelom ili mačevanjem, kao što su to učinili junaci Narnijskih kronika, ili je vjerojatnije da bismo povraćali, bježali od borbe i kolebali se? (potonje je vjerojatnije, moram reći). Isto tako, postavlja i pitanje što sve može poći po krivu kad čovjek nastoji ostvariti nemoguće dječje snove u odrasloj dobi. Gotovo je sigurno da takav pothvat ne može dobro završiti.
NY Times je ovu knjigu okarakterizirao kao „Harrya Pottera za odrasle“ ili „Abrakadabra Angst“ i ja nemam izbora nego se složiti s time: doista se radi o pristupu koji nastoji pomiriti fantasy i uvjerljivost; unatoč svemu, svi ljudi nisu građeni kao junaci i heroine, pogotovo dok odrastaju. A kao što reče i jedna statistica u knjizi, magija je preozbiljna i preopasna stvar da bi se povjeravala djeci. U svakom slučaju, ovakav pristup fantasy književnosti ozbiljno uzima u obzir i ličnost, mane i slabosti svakoga junaka i računa s njima dok gradi fabulu.
Kritiku iz NY Timesa pročitajte OVDJE.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: tičerica, Modesti Blejz, Medo, Ribafish...
KRATKA PREPORUKA:
Čitajte ukoliko istinski volite fantasy, ako ništa drugo, a ono zbog toga da možete govoriti kako je totalni fejk ovakvo besramno posuđivanje iz tuđih djela. Čitajte i ukoliko ste tek zagrebli površinu fantasya, možda se navučete na još nešto. Ako doista ne volite spekulativnu fikciju, i to nijednu njezinu podvrstu ili podžanr, možda ovo nije knjiga za vas, osim ukoliko vas ne smeta to što nećete shvatiti reference.
