Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 28.01.2012.
Bodo Kirchoff: "Šundroman"
Ovo je možda posljednji put da uzimam iz knjižnice knjigu samo zato što mi se sviđa dizajn korica. Kad bolje razmislim, brišite to, lažem, vjerojatno nije. Fraktura je objavila prijevod ove knjige 2007. godine, nisam dosad naletjela na nju i nisam znala ništa o njoj. Da sam se zadržala samo na koricama, kao što sam možda trebala, mislila bih da je „Šundroman“ „zabavna, dinamična knjiga koja se čita u dahu, knjiga koja kao da je nastala na predlošku svih onih ludih, nezaboravnih avanturističkih romana koje smo čitali radije nego lektiru. Roman u kojem je glavni junak plaćeni ubojica meka srca, u kojem pršti od akcije, seksa, humora, a sve počinje slučajnim ubojstvom najpoznatijega njemačkog književnog kritičara, upravo u vrijeme Frankfurtskog sajma knjiga. Šundroman Bode Kirchoffa, jednog od najboljih suvremenih njemačkih autora, majstorski je napisana knjiga koja zabavlja od prve do posljednje stranice.“
Iskreno, tijekom čitanja se meni više činilo kao da se radi o eksperimentu s kičem petparačkog akcijskog krimića, gdje je autor ovu vrstu knjiga doveo do krajnosti, isparodirao njezine elemente do krajnjih granica, do te mjere da ono od čega se roman sastoji (pri čemu mislim na riječi, rečenice, odlomke, poglavlja, dakle na živo tkivo teksta) postaje neprohodno i nečitljivo (ipak, priznajem da je možda problem i u mom: a) neukusu, b) manjku koncentracije, c) općenitoj neukosti, ili u kvaliteti prijevoda, tijekom kojega se nešto šarma možebitno i izgubilo).
Eksperiment je možda uspio, i možda se književnim kritičarima rezultat toga eksperimenta dopao, ali sam ja nakon čitanja ove knjige imala dojam da je prilikom pisanja autor možda izgubio iz vida zašto se čitaju akcijski krimići ovoga tipa i od kojih se elemenata sastoje. Likovi su doista stereotipni, uključujući i glavnog junaka, njegove fizičke mane i njegovu fascinaciju skupim satovima i lijepim ženama, radnja je dostojno krvava, finale je spektakularan, ali mi se činilo da je sve pomalo zbrčkano i ne sasvim na svom mjestu.
Konačan dojam koji je čitanje „Šundromana“ ostavilo na mene je dojam težine, mukotrpnosti probijanja kroz tekst i osjećaja prevarenosti jer je izostao užitak koji dobivamo čitajući upravo predvidljive, minimalističke i jednostavne petparačke akcijske krimiće.
četvrtak, 26.01.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Barack Obama: "Snovi mojega oca"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
U ovom broju slavonskog Poduzetnika predstavljamo vam inspirativnu autobiografiju novopečenog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Baracka Obame. Naslovljena „Snovi mojega oca“ i podnaslovljena kao „Priča o rasi i naslijeđu“, ova autobiografija progovara o pitanjima koja naprednu Ameriku još uvijek more kao i prvog dana kad su se pojavila – pitanja rasizma, nepovoljnijeg položaja crnaca u američkom društvu i osjećaja pripadnosti državi i društvu za sve Amerikance, ma koje rase i boje kože bili.
Autobiografija „Snovi mojega oca“ prema New York Timesu ovih je dana uspješnica br. 1, a kod nas je objavljena u izdanju Naklade Zadro. Zanimljivo je spomenuti i da je ovo drugo američko izdanje te autobiografije, jer je prvo izdanje Obama napisao i objavio prije gotovo deset godina kad je postao prvi afroamerički predsjednik uvaženog Harvard Law Reviewa. Iako je u predgovoru ovome novom izdanju Obama tvrdio kako je, nakon što je napisao ovu autobiografiju, zaključio da će njegova karijera pisca biti kratkog vijeka. Međutim, treba reći i to da je stil „Snova moga oca“ pitak i liričan i da se ova autobiografija pokazala kao poetična i egzotična priča jednog doista nadprosječnog života.
U određenom je smislu Barack Obama bio prava osoba koja će ponovno otvoriti osjetljiva pitanja koja su brinula i još uvijek brinu Ameriku: rođen na Havajima od majke bjelkinje sa američkog Srednjeg Zapada i oca koji je u to vrijeme bio kenijski student na razmjeni, do desete godine je živio i na egzotičnim Havajima i u Indoneziji s majčinim drugim mužem. Izloženost različitim utjecajima pobudila je kod njega socijalnu osjetljivost na rasna pitanja, te se nakon koledža odlučio baviti upravo društvenim organiziranjem (pandan „društvenom organiziranju“ u Americi 1983. godine kod nas bi bila današnja djelatnost udruga civilnog društva, čija su nastojanja usmjerena upravo na načine na koje lokalne zajednice mogu bolje funkcionirati). Svoje prve napore kod društvenog organiziranja učinio je prvo u New Yorku, a zatim i u crnačkim lokalnim zajednicama u Chicagu.
Također, iako se ova autobiografija naziva „Snovi moga oca“, ona progovara i o drugim osobama koje su Obamin život učinile iznimnim. Poglavito se to odnosi na njegovu majku te majčine roditelje koji su živjeli na Havajima, majčinog drugog muža Loloa, i Obaminu polusestru Aumu.
Autobiografija Baracka Obame „Snovi mojega oca“ možda vam neće moći reći kako se postaje najmoćniji čovjek svijeta, ali će vam sigurno, barem djelomično moći prenijeti djelić atmosfere oko ovog karizmatičnog čovjeka i nekoliko savjeta kako što punije proživjeti život. Ovu knjigu stoga možemo preporučiti i kao idealan božićni poklon za prijatelje i poslovne partnere.
Barack Obama: „Snovi mojega oca – priča o rasi i naslijeđu“, Naklada Zadro, Zagreb, 2008., tvrdi uvez, 422. str.
utorak, 24.01.2012.
Dnevnik Anne Frank
Naime, došla sam do svojih poznih godina, a da ga nikad nisam čitala – do prije petnaest minuta kad sam pročitala posljednju rečenicu. Vjerojatno nije bio dio lektire u mojoj osnovnoj školi jer nam je kao poslijeratnoj generaciji bilo previše malih ratnih dnevnika i očeva koji spavaju s anđelima.
U svakom slučaju, ovaj je dnevnik pravi, iskren i uvjerljiv. Toliko je uvjerljiv da bih lako povjerovala da sam neke od istih rečenica i sama napisala kad sam bila u nježnoj dobi od četrnaest ili petnaest godina. Svojim glavnim čitateljskim okom zato sam pomno iščitavala upravo tu priču o odrastanju jedne djevojke u posve nesvakidašnjim okolnostima (dok sam, priznajem, te nesvakidašnje okolnosti čitala svojim sporednim okom). Prvo zaljubljivanje, prva ozbiljnija introspekcija, odnos s roditeljima (kako sam nedavno čitala i jedno publicističko djelo o odrastanju, neprestano sam povlačila paralele, tim više što valja uzeti u obzir i vremensko razdoblje u kojem je dnevnik nastao i način na koji su se djevojke odgajale u to vrijeme), stjecanje znanja u uvjetima potpune neimaštine i slično – sve je to bio razlog zašto sam ovo djelo, odnosno ovu životnu priču pročitala gotovo u jednom dahu.
Toplo preporučujem svima koji, kao i ja, imaju određene rupe u čitateljskoj kulturi.
Na kraju napominjem da je ova knjiga prvi put objavljena u Amsterdamu 1947. godine pod naslovom „Het Achterhuis“ (odnosno „Stražnja kuća“ ili „Tajno sklonište“ kako ovaj naslov prevodimo mi i Englezi), tek dvije godine nakon Annine tragične pogibije.
nedjelja, 22.01.2012.
Victoria Hislop: "Otok"
Kako mi se nije dalo čitati ovu knjigu! Pročitavši kratak sadržaj na koricama („Fascinantna ljepota Krete, brižno čuvane obiteljske tajne, rat, strast i želja da se preživi...“), imala sam dojam da je ova knjiga metak koji svakako želim izbjeći: nešto kao ukoričena „Ruža vjetrova“ ili „Larin izbor“. A onda mi je gospođa zmajka preporučila tu knjigu (kad je na televiziji krenula grčka serija „Otok“), rekavši samo da se radi o koloniji gubavaca. Tu sam nasjela i počela čitati.
Nije tako loše kako sam očekivala. Naime, doista je velik dio knjige posvećen otoku Spinalonga, na koji su grčke vlasti od 1903. do 1957. godine dovozile oboljele od lepre. Zanimljivo je bilo čitati o strahu lokalnog stanovništva od bolesti, o gađenju prema oboljelima, i o volji i želji oboljelih stanovnika otoka da svoje posljednje prebivalište učine ugodnijim mjestom za život.
Doduše, priča je umotana u okvir kćeri koja u sadašnjem vremenu otkriva majčinu obiteljsku prošlost u kretskom selu Plaki, da bi i sama definirala sebe i svoju budućnost, a čitava priča, koju joj priča obiteljska prijateljica Fotini Davaras, obiluje i preljubima, ubojstvima, obiteljskim neslaganjima, ljubomorom između sestara, patnjom i Drugim svjetskim ratom (Kreta je, naime, bila jedan od oraha na kojoj je Hitlerova vojska slomila zube). Ti dijelovi su ipak malo slabiji, malo više a la Moja tajna, kako sam tijekom čitanja zaključila.
Ono što me također zasmetalo jest što sam imala neprestani dojam da se autorica, inače Britanka, nije baš pripremila na pisanje knjige čija se radnja odvija u Grčkoj, iako je prije objavljivanja ovog prvijenca (za koji je dobila i nagradu za najbolji književni debi British Book Awardsa 2007. godine) radila u izdavaštvu i kao novinarka specijalizirana za putopise, a Grčku je čak posjetila više puta. Međutim, opisi grčkog načina života, tradicionalnih grčkih jela i običaja kao da su posjedovali određenu dozu neuvjerljivosti, iako sam se kasnijim guglanjem uvjerila u to da otok doista postoji, da su gubavci živjeli na njemu i da su do 1962. godine svi napustili otok, a da su zahvaljujući svom vodstvu, na otoku živjeli u luksuzu, da im je dopremljen generator za električnu energiju, da su imali školu, projekcije filmova i kazališne predstave, kao i svoj lokalni list, te da su proizvodili hranu i nastojali što normalnije živjeti, očekujući da će se pronaći lijek za njihovu bolest.
Gospođa zmajka je, da zaključimo, bila tako oduševljena time što prihvaćam njezine literarne prijedloge da me u vrlo skorom vremenu čeka čitanje „Sarinog ključa“ ili „Larinog ključa“, a od ključa do izbora, složit ćete se, i nije tako daleko.
četvrtak, 19.01.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Alan Greenspan: "Doba financijske nestabilnosti"
Počevši od danas, četvrtak će biti dan rezerviran za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik. S obzirom da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), a da jednom objavljeni tekstovi Poduzetniku zacijelo ne trebaju, odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Alan Greenspan je jedan od najpoznatijih suvremenih ekonomskih stručnjaka i također jedan od značajnih pojedinaca koji su stvorili Sjedinjene Američke Države kao svjetsku ekonomsku velesilu kakvu danas poznajemo. Svoj put od sina jedinca iz imigrantske obitelji mađarskih Židova do mjesta predsjednika Saveznih rezervi opisao je u knjizi „Doba financijske nestabilnosti“čiji je prijevod na hrvatski jezik dostupan u izdanju Masmedie.
Već u uvodu knjige nalazimo razlog zašto se ovaj ekonomist odlučio na pisanje knjige memoarskog tipa: „Doba financijske nestabilnosti moj je pokušaj razumijevanja prirode ovoga novog svijeta: kako smo ovamo stigli, kroza što prolazimo, i što se, u lijepim i ružnim trenucima, krije iza obzora. Gdje god je to bilo moguće, prenio sam vlastito razumijevanje u kontekstu vlastitih iskustava. Činim to iz osjećaja odgovornosti prema povijesnim zapisima, kako bi čitatelji znali odakle dolazim.“ Naime, nakon 11. rujna 2001. godine i terorističkih napada na tornjeve blizance, Greenspan je došao do zaključka da je nova, globalna kapitalistička ekonomija fleksibilnija, otvorenija, otpornija i sklonija ispravljanju svojih propusta nego što je ekonomija to bila četvrt stoljeća prije – to se vidjelo i iz samih reakcija na terorističke napade, na brzinu kojom se gospodarstvo prilagodilo novonastaloj situaciji, u prvom redu nastojeći zaštititi svoje resurse od daljnjih napada.
Knjiga je podijeljena na dva dijela: prvi bismo mogli nasloviti „odakle dolazimo“ – a govori o privatnim i poslovnim počecima Alana Greenspana i izgledu američkog gospodarskog svijeta u vremenu prije otprilike pedeset godina, dok se drugi odnosi na ono „kamo idemo“. Naime, kao mladić u Školi za trgovinu, računovodstvo i financije pri Sveučilištu New York netom nakon završetka II. svjetskog rata, Alan Greenspan se zainteresirao za načine na koje ekonomija funkcionira, odnosno kako se pomoću ekonomskih pokazatelja može zaključiti kako će gospodarstvo izgledati kroz dvadesetak godina (Greenspan tvrdi da je „okupio ono što možemo opravdano naslutiti o ustrojstvu svjetskoga gospodarstva 2030. godine“). Čitav život posao ovog ekonomista bio je „predviđati“: donositi zaključke o stanju u kojemu se nalazi američka ekonomija i u kojemu će se nalaziti u narednom periodu.
Alana Greenspana, dakle, ne iznenađuje rast cijene barela nafte, očekivao je povećanje cijena i rast inflacije – za Alana Greenspana budućnost je sada, i budućnost kakvu je on predvidio u svojoj knjizi „Doba financijske nestabilnosti“ već se počinje događati.
Alan Greenspan: „Doba financijske nestabilnosti“, Masmedia, Zagreb, prijevod s engleskog jezika: Andreas Dominick Varga i Andrea Obraz
utorak, 17.01.2012.
Pregršt linkova
Uz riječ „pregršt“ vežem jednu anegdotu iz prvog ili drugog razreda srednje škole. Naime, naša kolegica Tena koja je sjedila iza mene, uvijek kad je izlagala lektiru, obvezno je negdje ubacila rečenicu kako „djelo ima mnoštvo epiteta“. Tako i toga puta, kad je Tena počela izlagati, netko je šaptom rekao: „Pazi, sad će Tena opet reći „mnoštvo epiteta“!“ Međutim je ona, negdje pred kraj analize, dok smo svi bez daha slušali da bismo se mogli cerekati (pustite, bili smo tek 15-16 godina, smisao za humor nam još nije evoluirao!), Tena je izjavila kako „ovo djelo ima PREGRŠT epiteta!“
Tako vam i ja sad nudim PREGRŠT linkova na razne zanimljive internetske sadržaje, koje sam skupljala tijekom ovih nekoliko dana dok sam bila odsutna s bloga. Kao prvo, Željko Obrenović na svom blogu nudi popis najboljih knjiga u 2011. godini (ne znam jesu li te knjige i objavljene u Srbiji 2011. godine, ali kod nas su neke i od ranije). Osobno mogu blagosloviti njegov popis po pitanju Davida Mitchella i njegovog „Atlasa oblaka“ (kod nas je objavljena i „Livada Crnog labuda“, koja mi je možda čak i bolja njegova knjiga), knjige „Ono“ („It“) Stephena Kinga, mogu potpisati Jeffreya Eugenidesa čiju sam knjigu „Srednji spol“ obrađivala ja, dok je Željko Obrenović obradio „Nevina samoubojstva“ (tako je prevedeno kod nas). U Jonathana Frantzena se svi kunu, od Jelene Veljače do Željka Obrenovića, ali ja sam prije nekoliko stotina godina čitala „Korekcije“ i nije mi se svidjelo. U svakom slučaju, provjerite sami.
Najbolje knjige u 2011.
Nadalje, izviještena sam kako je Yale objavio fotografije cjelokupnog Voynichevog rukopisa (manuscripta). O tom smo rukopisu već pisali na ovom blogu, a radi se o knjizi čije podrijetlo, jezik, pa čak ni namjena još uvijek nisu poznati, iako je pisan u 15. ili 16. stoljeću, a ime je dobio po antikvaru koji ga je stekao u svoj posjed 1912. godine. Ako u 2012. godini želite svoje ime upisati u povijest, sad imate priliku odgonetnuti o kakvom se rukopisu radi.
Voynich Manuscript
Proteklu godinu obilježio je i nevjerojatan hype knjiga vampirske tematike, definitivno zbog Sumrak sage i njezinih sljedbenika. To je ponukalo brojne mlade, ali i starije na povratak knjizi, pa je jedna knjižara/knjižnica bila prisiljena u svojoj se obavijesti obratiti i starijim čitateljima koji su se izvlačili na svoje mlađe ukućane.
It's OK. You have our permission.
Ja sam imala ozbiljnu namjeru pokrenuti privatnu knjižnicu. Međutim, prema zakonima Republike Hrvatske, knjižnicu u Hrvatskoj može osnovati samo jedinica lokalne ili regionalne samouprave, država, odnosno državna ustanova. U drugim zemljama, drugi su se ljudi snašli. Tako na Yahoo!Answers jedna djevojka pita je li u redu da ona vodi ilegalnu knjižnicu iz svog školskog ormarića s obzirom da ide u prilično strogu privatnu školu u kojoj postoji popis zabranjenih knjiga, od kojih su neke klasici i njezini osobni favoriti (zabranjene su knjige poput „Životinjske farme“, „Slike Doriana Graya“, „Lovca u žitu“ i slično). Pročitajte njezino pitanje i komentare koji su zbilja fantastični.
Is it OK to run illegal library from my locker at school?
A sada, Neiman Marcus vam, ako ste u SAD-u za pristupačnu cijenu od 125 tisuća američkih dolara nudi uređenje kućne biblioteke. U toj cijeni dobivate sav namještaj, njihov dizajn interijera i izabrane knjige, te se iz vaše uplate 2.500 američkih dolara donira u dobrotvorne svrhe za kupnju knjiga potrebitima. Za ljude koji imaju više novca nego vremena, ukusa i inteligencije, piše BoingBoing.
Hideous „bespoke library“
Uživajte u klik(t)anju!
nedjelja, 15.01.2012.
Dva naslova Alice Kuipers
Slučajno, jer nisam pazila knjige kojih autora uzimam u knjižnici, uzela sam čak dvije knjige Alice Kuipers, autorice za djecu i mlade koju izdavači nazivaju „zvijezdom u usponu“, a progovara o temama koje se tiču odrastanja i suočenja s teškim životnim situacijama u mladoj dobi. Kako sam ranije pitala i kako smo već govorili o knjigama koje se mogu dati tinejdžerima na čitanje, ovo su dvije novije koje bih ja svakako uvrstila u taj popis.
„Život na vratima frižidera“
Ova je knjiga zgodna jer je mogu čitati i oni koji nisu skloni ili nisu dovoljno vješti u čitanju. Naime, sama po sebi je vrlo kratka jer se sastoji od poruka koje su majka i kćer ostavljale jedna drugoj tijekom otprilike jedne godine – kupi kruh, mrkvu za zeca i takve stvari. Međutim, iz poruka iščitavamo i što im se događa u životima: prvo zaljubljivanje, majčin razvod od supruga, posao porodničara koji majka obavlja, školske ocjene kćeri i slično. Upravo iz poruke kćer saznaje i jednu vrlo ozbiljnu vijest koja će značiti kraj života kakav je dotad poznavala.
„Najgore što je ikad učinila“
U ovoj knjizi, koja je ipak malo mučnija i tajnovitija nego prethodna, autorica kroz dnevničke zapise svoje glavne junakinje Sophie Baxter progovara o brojnim bolnim temama: terorističkom napadu na londonsku podzemnu željeznicu, smrti bliskog člana obitelji, depresiji poslije tragičnog događaja, bulimiji među djevojkama, ali i nešto manje ozbiljnim temama poput prvog zaljubljivanja, prve povrede povjerenja i prvih svađa s roditeljskim figurama. Naime, Sophie je, kako već na početku saznajemo, prošlog ljeta doživjela obiteljsku tragediju (od koje vrste, na početku knjige nije razjašnjeno, jer ni sama Sophie ne želi pisati o tome u svom dnevniku koji je dobila od svoje terapeutkinje), i susrećemo je na početku nove školske godine. Tamo se susreće s bivšom najboljom prijateljicom Abigail, koja odjednom ne zna kako da joj pristupi, i poznanicama iz razreda, Zarom i Megan. Međutim, u razred dolazi i nova djevojka, Kanađanka Rosa-Leigh, s kojom glavna junakinja razvije oprezno, ali ubrzo i vrlo čvrsto prijateljstvo. Na drugoj razini, to je doista i puka priča o odrastanju, o dinamici prijateljskih odnosa i o zaljubljivanju u momka lijepih očiju za kojega ostaje pitanje je li doista i tako dobar kakvim se čini.
Čitajući ove knjige, podsjetila sam se nekog ljepšeg vremena, kad sam bila toliko mlada i naivna da su me mogle snažno ganuti obiteljske tragedije, bolesti i gubitci dragih osoba. Ponekad se bojim kako sam veliki cinik postala, i kako smo kao populacija izgubili senzibilitet za tragedije i stradanja, pa mi je stoga zapravo mala utjeha to što je ta neosjetljivost samo obrambeni mehanizam da bismo preživjeli kao vrsta.
