Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 07.02.2010.

Ako nemate što za čitati...

... ako vas internet više ne zadovoljava u potpunosti: na svojoj ste fejsbučkoj farmi zasadili sve što se dalo zasaditi, pogledali ste sve fotografije u albumima vama polupoznatih ljudi, ako ste već vidjeli kojim se sve skandalima Nives Celzijus posvetila danas (nije mi namjera izostaviti niti druge dive našeg zvjezdanog neba: Avu Karabatić, Aleksandru Grdić, Anteu Kodžoman, Malinu Grahek, Fani Stipković, Tinu Katanić i Sandru Dabo), ako već znate koju nam spačku naši vrli gospodarstvenici spremaju za novu radni tjedan, dopustite da vam ja ponudim nekoliko linkova koji su doplutali do mene u moru internetskih sadržaja:

1. SF reading protocols

Link na ovaj članak koji se bavi načinom na koji se čitaju SF i fantasy poslala mi je blogerica Uvijek bolji. Članak nastoji obuhvatiti kako je moguće da se različitim ljudima sviđaju različite stvari, pa tako čitatelji, koji u odnosu na nečitatelje predstavljaju jednu homogenu skupinu, detaljnijim pregledom postaju prilično razjedinjeno pleme: sviđa mi se primjer koji je u tekstu istakla autorica Jo Walton – prijatelj kojemu je njezin suprug posudio knjigu «The Forever War» autora Joea Haldemana nije mogao prijeći drugo poglavlje jer ga je zabrinjavalo to što ne shvaća na kojem principu radi tahionski pogon svemirskih brodova. Autorica kaže kako su neki jednostavno duljim čitanjem određene literature (poglavito u djetinjstvu, formativnim godinama) razvili vještine i «alate» (doslovno prevodim, zato navodnici) zbog kojih u SF – u i fantasyu mogu uživati, dok drugi zbog nedostatka istih vještina i alata to ne mogu.

Moram priznati da ni ja nemam navedene vještine (jer naravno, dok su dečki čitali Sirius i stripove, curice su čitale Zagorku i ljubiće, što me navodi na zaključak da su se dečki oduvijek bolje zabavljali od curica), što istovremeno ne znači da me cijelo područje tradicionalno rezervirano za dečke neizmjerno ne zanima – zato sad nadoknađujem: čitam stripove, nastojim se ufurati u SF (jer fantasy je curicama ipak bliže, sa svim tim vilenjacima i patuljcima), što mi nekad ide više, a nekad manje uspješno. Ne smijem zaboraviti kako mi s tim u svezi ljudi obično preporučuju čitanje Lois McMaster Bujold i njezinog serijala o kapetanu Milesu Vorkosiganu (mislim da bi mi se to doista moglo svidjeti, koliko sam shvatila i po samoj priči) – što u tom slučaju s malom rezervom (jer Bujoldicu još nisam čitala) i vama preporučujem.

Kako smo sad već zadrli u pitanje ukusa, moram vam preporučiti i čitanje ovog posta:

2. Non disputandum est

ZlicaOdOpaka iznijela je zanimljivo opažanje: iako smo kao ljudi skloni oprostiti ljudima da imaju različit ukus od nas glede hrane (pa ćemo biti pristojno zainteresirani, malo kolutati očima, ali nećemo o toj osobi donijeti sud na temelju onoga što želi odnosno ne želi jesti), isto nećemo učiniti ako netko ima različit ukus od nas glede muzike koju sluša ili knjiga koje čita/ne čita – uključujući mene, pomalo smo snobovi ako nam netko kaže da u životu nije pročitao više od dvije knjige (pa tu osobu spuštamo za dvije do tri stepenice na svojoj mentalnoj lojtrici) ili da sluša cajke. Zašto je tomu tako? Zlica kaže kako ne voli da se o njoj sudi na temelju toga što voli čitati «šund», pogotovo od osoba koje su zadnji put kad su čitale klasike to činile prije 20 – 30 godina kad su ih čitale za lektiru (sve je to vezano uz prava čitatelja koja je osmislio Daniel Pennac, o čemu možete čitati kod mene).

Kad već govorimo o Zlici, evo što ona kaže o akciji Algoritma koja se dogodila danas, nažalost samo u zagrebačkom Algoritmu, koliko sam shvatila:

Blažen bio net :-))

3. Skinite 20 kila u tjedan dana?!

Još jednom o blogerici Uvijek bolji, vezano uz temu kilaže i dijete o kojoj sam i ja prigodno pisala početkom godine (zapravo ne mogu vjerovati da je siječanj već prošao i da sam već s obje noge u veljači – gledajući svoj raspored za veljaču, vidim da se baš i neću naspavati i da ću se kroz par dana čudom čuditi što je već ožujak), i to o jednoj sasvim novoj dijeti koja ide uz moju životnu filozofiju – dijeta se zove No «S» Diet. Pravila glase: no snacks, no sweets and no seconds except (sometimes) on days that begin with «s». Znači – nema grickalica, slatkiša niti repeta, osim ponekad danima koji počinju slovom S (u engleskom su to subota i nedjelja, tj. dani vikenda). Superjednostavno i nedvojbeno lakše za pratiti od brojnih dijeta). Ako ne vjerujete meni, vjerujte linkovima koje vam je podastrla blogerica Uvijek bolji.

4. Urbana riječ

Evo jednog bloga koji mi se (sam od sebe) preporučio kroz komentare na mom blogu. Radi se o blogu Urbana riječ koji predstavlja knjige koje nisu dovoljno predstavljene u javnosti – ili su izdane u vlastitoj nakladi, ili su na drugi način medijski zapostavljene. Provjerite.

5. Daniel Pennac i kako sam ga otkrila

Ponovno na portalu Knjizevnost.org nakon gotovo godinu dana apstinencije od pisanja kolumni, ovaj put govorim o Danielu Pennacu. Čitajte, cure se pale na čitatelje.

četvrtak, 04.02.2010.

Daniel Pennac: "Djevojčica s knjižicama"

Treći dio tetralogije Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (već poslovičnom Žrtvenom Jarcu), nazvan «Djevojčica s knjižicama» po meni je najslabiji dosad pročitani dio te tetralogije, što zapravo ne govori puno jer sam ostalim dijelovima, «Rajem za ljudoždere» i «Vilom karabinkom», i više nego oduševljena – očarana sam i želim te knjige imati za po doma da ih imam, gledam, gladim i pokazujem ljudima, ali ne posuđujem nikome.

Naziv «djevojčica s knjižicama» odnosi se na novu poslodavku Benjamina Malaussenea (Benjamin je dugo radio u jednom Dućanu kao Žrtveni Jarac, tj. zaprimao je i bio skrušen nad energičnim usmenim zahtjevima za reklamaciju pojedinih nezadovoljnih kupaca), Kraljicu Zabo, čija nakladnička kuća također ima velike potrebe za «urednicima» koji su zapravo Žrtveni Jarci jer očito je da svi ti anonimni pisci knjiga ponekad trebaju nekoga na koga će se izvikati, a Kraljici Zabo je bilo dosta toga da baš ona uvijek bude ta. I općenito, između redaka svih triju pročitanih knjiga Daniel Pennac uspijeva progurati svoje mišljenje o svijetu knjige i nakladništva u Francuskoj i u svijetu, a to mišljenje i nije uvijek pohvalno (ali i opet – vrijedi pročitati jer je urnebesno smiješno; Pennac opisuje pojave koje valja smatrati negativnima, ali to učini na takav način da ste utješeni jer to što su te pojave negativne na kraju krajeva uopće nije tako strašno važno. Nego pomalo smiješno).

Benjamin u ovom dijelu nakratko prestane biti Žrtveni Jarac, no to ga skoro košta glave, pa vjerujem da će ubuduće paziti da se drži onoga što mu dobro ide. Naime, nakladnička kuća Kraljice Zabo najveću lovu mlati na piscu koji se zove J. L. B. tj. J. L. Babilon – on piše romane koje naziva «novim žanrom» ili «realizmom slobodnog tržišta». Ustvari, piše plitke pričice o siromasima koji su se obogatili vlastitim snagama i posljedično oženili prsate Šveđanke (tzv. priče o američkom snu, ala smo se takvih načitali!) i naravno, ima snažnu čitateljsku podršku od strane svih onih običnih smrtnika kojima to dođe kao utjeha, jer ako je taj obični smrtnik iz romana uspio oslanjajući se samo na svoje kljuse, onda nema razloga da i oni ne uspiju (taktika je to starija od bilo čega). No kvaka je u tome što je identitet J. L. B. – a nepoznat, a kako mu je prodaja počela padati, Kraljica Zabo nagovori Benjamina Malaussenea da u bombastičnoj reklamnoj kampanji odglumi J. L. B. – a, za što je trebao biti i adekvatno nagrađen.

I u ovom dijelu knjige Pennac postavlja dva prilično važna društvena pitanja: naime, Benjaminov prijatelj Stojil je igrom slučaja u «Vili karabinki» završio u zatvoru na osam mjeseci (na što se razveselio i odlučio ne primati posjete s obzirom da je nakanio prevesti Vergilija na hrvatsko – srpski). Zatvor u kojemu je završio je privatna ustanova izvjesnog Clarencea Saint – Hivera u kojemu utočište nalaze sve zločinačke neshvaćene umjetničke duše: ubojice kojima nikad nisu dali da pišu, kradljivci koji su samo željeli slikati, palikuće koji su oduvijek imali želju skladati... U Saint – Hiverovom zatvoru se to potiče i ohrabruje pa zapravo nije čudo što brojni zatvorenici žele ostati u miru i tišini zatvora i nakon što odsluže svoju kaznu. Što mislimo o tome? Meni je to super, jer je to potpuna rehabilitacija iz kriminalne ličnosti u ličnost koja se samoaktualizirala, samo se bojim da to baš i nije tako idilično jednostavno kako to prikazuje Pennac Neki zatvorenici, naime, možda uopće nisu ni za što nadareni i ne može se to postići sa svima). Drugo je pitanje, dakako, pitanje eutanazije, tj. iskopčavanja strojeva za održavanje na životu te doniranje organa (vjerujem da svi imamo mišljenje po tom pitanju pa vas neću sad maltretirati s tim).

U priču je uveden i novi lik, Afrikanac imenom Loussa koji je prijatelj iz djetinjstva Kraljice Zabo i koji njenu neprirodno veliku glavu na izrazito tankom tijelu i neprirodno bucmaste šake na tankim rukama smatra šarmantnima i vrijednima zaštite. No s druge strane, on je i Benjaminov prijatelj.

Zašto mi ovaj dio tetralogije nije toliko napet? Kao prvo, Benjamin je ponovno isključen iz većeg dijela priče, Julie, njegova djevojka je također isključena iz velikog dijela, duhovitost je po mom skromnom mišljenju opala u korist veće uviđavnosti tako da nisam bila baš sasvim zadovoljna. Ovu sam tetralogiju doista poistovjetila upravo s likom Benjamina Malaussenea, pa kad ga nema, imam dojam praznine (to vam je kao kad u humorističnim serijama jedna od glavnih glumica ostane trudna pa onda snimaju par epizoda bez nje – jednostavno nije toliko dobro, čovjek osjeti da nešto nedostaje, iako ne zna točno što...) A možda se jednostavno ponovno dogodilo to da sam se nakon prvotnog šoka čitanjem «Raja za ljudoždere» i «Vile karabinke» na Pennacov specifičan način humora navikla pa sam ga doživjela običnijim nego što to jest. Konačno mišljenje o «Djevojčici s knjižicama» ću stoga ostaviti otvorenim dok mi se dojmovi malo ne slegnu.

Za kraj dopustite da vam prenesem Pennacovo mišljenje o tome kako valja primiriti podivljalog budućeg pisca:

utorak, 02.02.2010.

Daniel Pennac: "Vila karabinka"

(prvo, moram pohvaliti duhovit prijevod naslova – u izvorniku glasi «La fee carabine» dok engleski prijevod glasi «The Fairy Gunmother», tako da mu naš prijevod sasvim odgovara).

Drugi dio popularne tetralogije francuskog pisca Daniela Pennaca o Benjaminu Malausseneu (a. k. a. Žrtvenom Jarcu) nas vodi duboko u probleme francuske gerijatrijske zajednice – neki manijak u Bellevileu (multietnički dio Pariza u kojem se smjestila obitelj Malaussene) kolje bakice, a policija smatra da se radi o ubojstvima radi pljačke koja upriličuju bellevilleski narkomani. Do kraja će romana policija tapkati u mraku, dakako, dok će se svi problemi tog šarolikog urbanog krajolika sručiti na leđa Benjamina Malaussenea, Žrtvenog Jarca.

A sve počinje tako nevino: obitelj Malaussene je u svojoj željezari ugostila četiri djedice narkića (djedovima je dosadno i život im se bliži kraju pa ih zločesti dileri puno lakše navuku na heroin, problem je to navodno – ali je stoga i urnebesno smiješno).

Kao i u «Raju za ljudoždere» Pennac u «Vili karabinki» govori o groznim stvarima: o pošasti droge, o grozotama starosti, o nepravednom tretmanu kojemu su izloženi francuski imigranti (to se u prvom redu odnosi na sjevernoafričke muslimane koji žive u Parizu – Marokance, Alžirce i Tunižane, ali i na Kineze, Vijetnamce i druge Azijate) i o nasilju, no to čini na toliko simpatičan način da se čovjek zapravo osjeća dobro. Zbilja, djedice džankiji, ili činjenica da je Pikavac na ulici vidio kako je starica pištoljem upucala tipa u glavu, a on je zaključio da je upravo ona Vila karabinka jer je pretvorila tipu glavu u cvijet (glava mu se rascvjetala od rasprskavajućeg metka). Zbilja! (a možda sam ja samo osoba bolesnog smisla za humor).

U ovom dijelu se na strani policijskih snaga koje čuvaju Malausseneovo pleme pojavljuju (uz Napoleonu sličnog okružnog komesara Coudriera) dva ili tri zgodna lika – inspektor Cercaire kao prototip «pravog policajca» s brkovima i u kožnoj jakni, možete si ga zamisliti; zatim je tu Van Thian, poluazijat – polubijelac koji radi na «under cover» zadatcima (i koji će obitelj Malaussene primiti k srcu znatno jače nego što je to sam pomislio na početku romana) te kao kruna svega, mladi inspektor Pastor na čiju se sudbinu (uz rješavanje slučaja rasporenih bakica) ova knjiga zapravo i svodi – mladi Pastor, nesređen i nesretan (a tako pametan momak) morat će odlučiti što će sa svojim životom dok bude rješavao slučaj u koji je Benjamin Malaussene opet upleten do glave (iako ničemu kriv). U tom smislu ovo i nije roman o Žrtvenom Jarcu iako je Žrtveni Jarac njegov neposredni povod, već je to roman koji govori o policijskom inspektoru Pastoru i njegovim životnim problemima.

Jedan lik kojeg nisam spomenula kad sam pisala o «Raju za ljudoždere» (iako se tamo pojavljivao kao noćni čuvar u Dućanu) je i Jugoslaven prezimenom Stoiljković (prve dvije knjige su objavljene 1985. i 1987., dok je «Djevojčica s knjižicama» objavljena 1989., pa je Stoiljković zapravo i formalno Jugoslaven, i sad upravo prelistavam sve knjige ne bih li našla citat o dubini njegovog glasa sa slavenskim naglaskom (da zrak oko njega podrhtava, točno sam si uspjela predočiti, tj. predušiti to), ali ne mogu naći). Lik Stoiljkovića je rađen prema stvarnoj osobi o kojoj na kraju «Djevojčice s knjižicama» Pennac kaže sljedeće:

«Život nije roman, i ja to dobro znam... No samo ga romaneskno čini podnošljivim. Moj je prijatelj Dinko Štambak umro dok sam pripovijedao ovu priču. Bio je stari Stojil iz moga Malausseneova plemena. U stvarnosti je bio poezija, eliksir romana. Bio je radostan poticaj za život. I za pisanje. Mamio je da ga opišete.
Želio bih da se ove stranice vinu do njega. Pisao sam ih nestrpljivo iščekujući trenutak kad će ih pročitati.»

nedjelja, 31.01.2010.

Daniel Pennac: "Raj za ljudoždere"

Kad sam prije otprilike šest ili čak devet mjeseci čitala «Diktatora i visaljku» Daniela Pennaca, francuskog pisca rođenog 1944. godine u Casablanci, nisam na prvu odmah shvatila oko čega takva pompa i halabuka: «Diktator i visaljka» nije njegovo ponajbolje djelo, čak je pomalo i dosadnjikavo. No već sam tada čula o slavnoj «Djevojčici s knjižicama», za koju sam daljnjim propitkivanjem saznala da je zapravo treći dio tetralogije o Žrtvenom Jarcu i njegovoj obitelji.

Ukratko, u tri dana pročitala sam tri knjige (četvrti dio te tetralogije još nije preveden kod nas, koliko saznajem, iako imam malo muke s različitim prijevodima naslova na engleski i hrvatski jezik – izvornik je, dakako, na francuskom, tako da zapravo ne znam kako bi bio naslovljen četvrti dio, jer prema Wikipediji, Saga Malaussene, tj. saga o Žrtvenom Jarcu ima sedam naslova, a ne četiri).

Prvo sam pročitala prvi dio tetralogije, «Raj za ljudoždere» (u izvorniku «Au bonheur des ogres», u engleskom prijevodu «The Scapegoat» odnosno doslovce prevedeno «Žrtveni jarac»). Priča je to (za one koji se nisu susretali) o Benjaminu Malausseneu, čovjeku kojega zatječemo u trenutku dok u Dućanu u kojemu radi kao «tehnički kontrolor robe» počnu eksplodirati bombe, a počinitelj ostaje nepoznat. No prvo razjasnimo tko je Benjamin i što zapravo radi u tom trgovačkom centru (vidjeli ste kako sam mudro stavila navodnike na «tehničkog kontrolora robe»?)

Ukratko, Benjamin Malaussene je Žrtveni Jarac toga dućana – kad nešto pođe po zlu, on je osoba koju javno kažnjavaju i osramoćuju kako bi se potrošač sažalio nad njim i odustao od žalbe i reklamacije (tako Dućan štedi milijune jer svoju robu uopće tehnički ne kontrolira, jer se, kako kažu, broj reklamacija uopće ne bi smanjio).

Privatni život Benjamina Malaussenea je još zanimljiviji jer on i njegova obitelj žive u bivšoj željezari koja je pretvorena u privatni stan, a on glumi oca svojoj mnogobrojnoj polubraći i polusestrama (njihova je majka slobodnog duha pa često Benjaminu ostavi dijete nakon što se zaljubi, a pauzu napravi tek na devet ili deset mjeseci kad treba roditi, da bi rabotu nakon toga ponovila). Tako se u priči pojavljuju i Louna (najstarija polusestra, bolničarka koja je zaljubljena u liječnika Laurenta – tijekom cijele priče i ona muku muči sa svojom trudnoćom), Therese (suhonjava ozbiljna polusestra koja je plakala već u majčinoj utrobi, što je za Sjevernoafrikance koji ih posjećuju siguran znak kako je vidovita – zato se Therese bavi tarotom i astrologijom), Clara (Benjaminova najdraža polusestra, fotografkinja), Jeremy (mali zlikovac) i Pikavac (najmlađi polubrat, sklon noćnim morama koje se vole obistiniti).

U izvjesnoj me mjeri stil podsjetio na jednu meni također vrlo dragu trilogiju – latinoamerički ciklus Louisa de Bernieresa (uključuje: «Don Emmanuel i njegov puteni rat», «Dionisio Vivo i gospodar kokaina» te «Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe»). «Mjera» koju spominjem je dobra mjera humora – današnji su pisci, čini mi se, ustanovili kako neće moći zadržati pozornost svojim medijima izluđenim čitateljima ukoliko ih neprestano ne nasmijavaju. Tako je mene nasmijavao de Bernieres, a potom me u ova tri dana nasmijavao i Pennac. Osobi koja nije konzervativna i sklona uobičajenoj kolotečini kao što sam ja ova knjiga vjerojatno neće biti ni upola toliko duhovita. Ja naime nisam navikla na psa padavičara imenom Julius niti da se djeca odgajaju u željezari niti da ih odgaja njihov stariji brat. Kako ne živim u eklektičnom okruženju Pariza, nisam navikla niti na suživot s različitim etničkim skupinama Sjevernoafrikanaca (koji također čine Benjaminovu proširenu obitelj) ili na šaroliku transvestitsku scenu. Nisam navikla niti da se djeca odgajaju tako slobodoumno kao što je to slučaj kod Malaussenea.

Ruku na srce, nas djecu je odgajala televizija, dok se kod Benjamina djeca odgajaju putem večernjih priča – Benjamin se snažno opire ispiranju mozga koje nudi taj medij pa uporno odbija uopće nabaviti uređaj (to je dio Pennacove filozofije iz «Od korica do korica» koji se probio i u ovu tetralogiju) – stoga je večer u obitelji Malaussene rezervirana za čitanje knjiga, pripovijedanje priča, razgovore i razmjenu ideja.

Također, velik plus kod mene ova knjiga (no i čitava tetralogija) ima jer se radi o punokrvnom krimiću gdje se počinitelj ne zna do samoga kraja i gdje čitateljeva sumnja pada čas na jednu, čas na drugu osobu. Žrtveni Jarac, kako saznajemo, nije samo žrtveni jarac poslom, već mu se to nužno mora dogoditi i na ulici, u obitelji i u privatnom životu. Kako će se iskobeljati iz problema, vidjet ćete ukoliko pročitate «Raj za ljudoždere».

petak, 29.01.2010.

Daniel Pennac: "Od korica do korica" (II. dio)

Najdraža stvar glede ove knjige jest ta što mi nije potvrdila samo određene opservacije o knjigama i čitanju, već i o životu općenito, stoga mi je vjerojatno najdraži citat iz knjige «Od korica do korica» upravo ovaj:

… se uči od onih koji nadahnjuju. Iskreno, ja ponovno želim ovakvu ljubav prema životu kakvu opisuje Daniel Pennac, a kakvu mi se čini da sam u posljednjih godinu i pol izgubila. Optimizam, rećemo.

Također, nameće se pitanje je li problem i u tome što učitelji jezika nakon što izađu s fakulteta (više) nisu strastveni čitatelji i što onda ne mogu prenijeti taj užitak niti na učenike (kako bi izgledao takav učitelj, Pennac jako dobro zna):



Isto tako, Pennac zagovara da se čita u tišini i da se o knjizi ne raspravlja jer čitanje nije isto što i lektira – o knjizi svatko ima pravo imati mišljenje i ukoliko ne želi, ne mora ga dijeliti s drugima. U tom smislu ja možda i griješim kad nastojim animirati u prvom redu korisnike bloga na razmišljanje i razgovaranje o knjizi, možda treba šutjeti i ostaviti čitatelje da svaki od njih ponaosob odluči što misli o kojem književnom djelu. Da, razmišljala sam već o mogućnosti da sam potpuno u krivu…



Super mi je i ono što ja oduvijek tvrdim o vremenu za čitanje (mnogi mi ljudi, kako čujem, zavide na vremenu za čitanje, koje se, kad se sve zbroji, svodi na sat do dva preko tjedna i sedam do osam sati vikendom) – ako ga želiš, imat ćeš ga.



U jednom dijelu knjige se Pennac obraća bibliotekarkama (što je, dakako, mene ponukalo na razmišljanje o tome kako se nijedan pisac nikad ne obraća bibliotekarima, već isključivo ženama – knjižničarkama, kao da se radi o ekskluzivnom ženskom zanimanju – tko još govori «knjižničar», čak ako to i jest slučaj?) Evo tog romantičnog obraćanja:



Pennac, kao i ja, smatra da svi ljudi mogu uživati u čitanju jer svi ljudi uživaju u tome da im se pripovijeda, stoga ne treba, kaže Pennac, brkati školsko obrazovanje s osobnom načitanošću (greška i predrasuda koju mnogi gaje – ako nisi čitao lektire, očito je da o knjigama ništa ne znaš, pa što ja imam s tobom razgovarati o bilo čemu?)



A sada slijedi i Pennacovo pojašnjenje načina koji je po njemu pametniji:



Za kraj vas prepuštam Pennacu i citatu iz knjige o kojoj govorimo, «Od korica do korica» i onome što nas čeka ukoliko se prepustimo užitku čitanja:

četvrtak, 28.01.2010.

Daniel Pennac: "Od korica do korica" (I. dio)

Konačno sam se domogla knjige koja je bila na usnama mnogih strastvenih čitatelja i koja je bila predmet brojnih preporuka od trenutka kad sam otvorila ovaj blog. Jasno je da sam, kao i svi, prilično oduševljena svime što je Pennac namjeravao reći o knjigama i užitku čitanja (tako da će ovaj tekst vjerojatno prijeći i u sutrašnji post, jer ne mogu odjednom reći sve što sam namjeravala), a njegovih deset prava čitatelja ušli su u sve knjižničke brošure koje na ovaj ili onaj način preporučuju čitanje za sve dobne skupine. Mislim da bi svaka dokona gospođa prije nego što otvori klub ljubitelja knjige za svoje prijateljice trebala pročitati ovu knjigu. Svaki bi učitelj trebao pročitati Pennacova razmišljanja o nadahnjujućim učiteljima koji su pobudili u djeci zaboravljeni užitak čitanja i svaki roditelj bi trebao vidjeti što Pennac misli o prisiljavanju djece na čitanje.

U prvom dijelu knjige Daniel Pennac postavlja tezu da su u njegovo/ njihovo/ nečije doba knjige djeci bile zabranjivane (osobito ženskoj djeci, da ih se ne iskvari prije udaje) pa su predstavljale «zabranjeno voće», dok je danas sve dostupno i kvari užitak čitanja. No njegovi licemjerni komentatori (u vidu roditelja, baka i djedova koji se okupljaju oko televizije, a istovremeno govore sinu/unuku kako MORA čitati) navode i kako je problem u tome što se djecu tjera i prisiljava na čitanje, što su tu drugi vidovi zabave do kojih je lakše doprijeti (u smislu: lakše im se prepustiti) poput televizije, no evo i još nekih razloga zašto se prema Pennacu ne čita:

Meni je beskrajno zanimljiva bila teza koju postavlja Pennac da «učenje slova» tj. «učenje čitanja» nije isto što i «čitanje». Korijen užitka u čitanju ne leži u procesu čitanja, u procesu svladavanja slova i drugih fizičkih i tehničkih prepreka prema tekstu, već u užitku koje osjećaju sva ljudska bića dok slušaju (ili si čitaju) pripovijedanje. Mi smo ljudi ovisni o pričama. Stoga jedan od ova dva procesa često zatire napore drugog: mnogi roditelji misle da dijete treba prepustiti samo sebi jednom kad je naučilo (ili polovično naučilo) slova – sad je čitanje posve u djetetovim rukama. No to je pogrešno: onaj tko se još bori sa slovima teško će uživati u čitanju. Zato valja nastaviti pripovijedati.

Knjiga je premrežena iskustvima pisaca i književnika koji su smislili inovativne načine za promociju čitanja – evo što o čitanju kaže Rosseau, posredstvom Pennaca:


(BTW, jeste li skužili opetovanu pravopisnu greškicu? Mislila sam da je slučajnost, no ne i treći put kad se ponovila).
Ova je knjiga stoga istovremeno i književno djelo kao i priručnik za nestrpljivog roditelja koji želi da ga se dijete okani jednom kad je krenulo u školu sa svojim pričama za laku noć. To potvrđuje i citat kojega je Pennac posudio od Kafke:



Drugi dio knjige posvećen je svima nama koji smo se već odlučili glede ljubavi prema knjigama (postoje određene dogme koje bi valjalo preispitati) – uglavnom, taj je dio namijenjen sljedećim kategorijama ljudi:



U pravilu, svi mi znamo da se čitati mora i čovjek može navesti nekoliko tisuća razloga zašto se baš MORA čitati (evo samo nekih koje svi svjesno vrlo dobro znamo, ali podsvjesno rado zanemarujemo…):



(Mislim da je Daniel Pennac tu sve pokrio, zar ne? Sve bitne razloge, osim jednog, dakako.)

Za kraj ovog dijela mi dopustite da citiram tih famoznih «deset zapovijedi» odnosno deset prava čitatelja prema Danielu Pennacu i njegovoj knjizi «Od korica do korica»:

nedjelja, 24.01.2010.

Carlos Louis Zafon: "Sjena vjetra"

Općenito, ja sam malo sporija glede trendova. Kad sam čitala Setha Godina, on je s hvalospjevima govorio o tzv. «inovatorima», ljudima koji uživaju u tome da prvi nabasaju na nešto novo i da o tome govore svojim prijateljima. Ti će ljudi htjeti kupiti prototip Blackberrya ili Kindlea, oni će prvi čuti za nekog autora i čitati njegove knjige. Ja, kako ste već mogli shvatiti, nisam od inovatorske vrste i tek će mi se povremeno dogoditi da ispravno prepostavim tijek budućeg trenda. Češće mi se zapravo događa da hit – knjigu pročitam kad su se već svi preko svake mjere izdovoljili na njoj. No, kako aktualnost nije jedina prednost kojom se diči moja blogerska proza, odlučila sam vas s radošću izvijestiti kako sam konačno ovog vikenda pročitala «Sjenu vjetra» Carlosa Louisa Zafona (da, čula sam da je u izdanju Frakture prevedena i objavljena i njegova nova knjiga, «Anđelova igra», no to će očito pričekati još koju godinicu, po svemu sudeći). Ni sad je ne bih pročitala da moja Gospođa Majka nije članica Svijeta knjige i zagovarateljica sve literature koja je popularna, pa je nedavno kupila upravo naslov o kojemu danas govorimo.

Knjiga mi je super, ima sve što tražim od literature i u devedeset i pet posto teksta uopće nije davež (onih pet posto ostavljam za eventualnu mogućnost korekcije dojma, kao i zbog činjenice da sam određeni dio čitala oko dva ujutro, umorna ko pas) i nije mogla doći u bolje vrijeme (kad sam već bila sita umorna od čitanja «Nesanice» Marine Šur – Puhlovski i «Vodiča kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa, ova knjiga mi je došla kao melem na čitateljsku ranu i privukla me na čitanje kao magnet, nisam se ni snašla).

No o čemu se radi? Barcelona, nakon ratova koji su pogodili i poharali stanovništvo (prvo Španjolski građanski rat, a potom i Drugi svjetski rat), polako se nastoji vratiti – u takvom trenutku zatječemo glavnog lika Daniela Semperea i njegova oca kako koračaju prema Groblju zaboravljenih knjiga («Sempere i sin» zajednička je knjižara koju održavaju gotovo samo snagom volje) – tamo će Daniel naći roman tajanstvenog i nepoznatog autora Juliana Caraxa o kojemu knjižarski krugovi ne znaju gotovo ništa, vjerojatno zbog činjenice da neznani osvetnik jurca svijetom, otkupljuje sve njegove knjige i uništava ih spaljivanjem. Ovo je, kako kaže i komentar na koricama, «dobro staro pripovijedanje» koje se ponovno vratilo u modu. No i više od toga, knjiga koristi prokušane recepte bestselera koji se čitaju u jednom dahu – na kraju svakog poglavlja je udica, na početku imamo gomilu nepoznanica čija su rješenja posijana cijelom duljinom knjige. Imamo romansu, čak i nekoliko njih, imamo obrate, imamo magiju, imamo povratak u povijest (u neka sretnija ili bizarnija vremena?) i konačno, dobivamo kraj koji kao čitatelji zaslužujemo. U samoj srži romana sve se, dakako, svelo na nesretnu ljubav, iznevjereno prijateljstvo, prijevaru i okrutnost kakvi rezultiraju teškom kaznom i konačnim odrješenjem koje dolazi desetljećima kasnije.

Toplo preporučujem čitanje «Sjene vjetra» (ako ste jednako revni kao ja, vjerojatno je ni sami niste pročitali), nećete promašiti (knjiga je također izvrstan rođendanski poklon, ima dobru prvu stranicu pa kome god je kupite, slavljenik je neće moći odložiti).

P. S. Ne znam što mi je, nešto mi teško idu knjige koje sam uhvatila čitati, no ostanite sa mnom još malo, prebrodit ćemo mi to zajedno!

<	veljača, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (14)
Prosinac 2009 (19)
Studeni 2009 (17)
Listopad 2009 (17)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (10)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (16)
Veljača 2009 (11)
Siječanj 2009 (20)
Prosinac 2008 (25)
Studeni 2008 (22)
Listopad 2008 (23)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (9)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (6)

Komentari da/ne?